ozonski zastitni sloj i ozonske rupe

Postoji velika razlika izmedu onoga što nazivamo naucni komentar Kur'ana i onoga što danas nazivamo mu’džize ili cuda Kur'ana. Pod naucnim komentarom podrazumijevamo primjenu svog dostupnog znanja u razumijevanju znacenja Kur'ana. Možemo koristiti sve hipoteze, teorije, cinjenice, zakone, itd. obzirom da komentar ostaje kao ljudski napor za bolje razumijevanje znacenja casnog Kur'ana.

Kada pak govorimo o naucnim cudima Kur’ana mislimo na kur’ansko anticipiranje mnogih naucnih cinjenica jer u vrijeme objave Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s, i njegovi savremenici o tim cinjenicama nisu imali nikakvo znanje.

Vjerovatno smo svi culi o ozonskim 'rupama' u atmosferi naše planete. Tanjenje ozonskog sloja i rupe u njemu izazvale su ozbiljnu zabrinutost.
Sunce kao i svaka druga zvijezda zraci u širokom podrucju talasnih dužina.

Vidljivi talasi, koje nazivamo suncevi zraci, a oni leže izmedu ultraljubicastih i infracrvenih zraka i dio su radijacije. Sunce, takode, zraci i na vecim talasnim dužinama koje ljudsko oko ne može vidjeti, a to je podrucje infracrvenih i radiotalasa, a takode i u podrucju kracih talasnih dužina od onih koje mi možemo vidjeti, kao ultravioletni, X-zraci i gama-zraci.

Kratki talasi (X i gama-zraci) u potpunosti bivaju blokirani u gornjim slojevima Zemljine atmosfere, dok vecinu ultravioletnih zraka apsorbuje ozonski sloj. Samo mala kolicina ultravioletnih zraka može prodrijeti.
Šta je ozon? Ozon je plavicasti gas štetan za udisanje. Sastavljen je od tri atoma kisika. Razlicite vrste ultraljubicastog zracenja koje proizvodi Sunce konstantno proizvode i uništavaju ozonske molekule. Normalno, proizvodnja i razaranje balansira tako da je kolicina ozona u bilo kom datom vremenu dosta stabilna.

Šta je ozonski sloj? Ozonski sloj jedan je gigantski zaštitni kišobran stvoren od sloja ozona koji obavija Zemlju. Taj sloj debljine je oko 20 kilometara, a nalazi se izmedu 15. i 35. km iznad Zemljine površine u gornjoj atmosferi (stratosferi). Ozon se nalazi u svim slojevima atmosfere, a najviše ga je u stratosferi, oko 90 posto. Cak i mala koncentracija ozona igra znacajnu ulogu. Ultravioletno zracenje može oštetiti celije živih organizama, ljudi, životinja i biljaka. Dok male doze zracenja rezultiraju kao opekotine od Sunca, dotle vece doze mogu izazvati katarakte ili rak kože, a mogu uticati i na rast biljaka. Nalik na dobre suncane naocale, ozonski sloj djeluje kao prirodni filter, blokirajuci vecinu štetnih ultraljubicastih Suncevih zraka.

Razaranje ozona uzrokovano je kompleksnim hemijskim reakcijama, ukljucujuci hlor i brom. Mada se mala kolicina navedeih elemenata prirodno nalazi u stratosferi, npr. hlor proizvode vulkanske erupcije. Najvece uništenje ozona uzrokavale su u zadnjih 20 godina hemikalije koje su proizveli ljudi.
Detaljni sastav Zemljine atmosfere i otkrice ozonskog sloja dogodilo se mnogo stoljeca poslije objave Kur’ana, pa ipak Kur’an spominje ovu zaštitu od Suncevih zraka.

Tumacenje ajeta 18:90

“Dok - kad stiže izlazištu Sunca, nade ga izlazi nad ljudima kojima nismo od njega nacinili štit.”
(Kur’an, 18:90)

Iz citiranog ajeta proizilazi 5 zakljucaka:

1. Rijec štit ukazuje da od Sunca dolazi nešto štetno, jer da nema te štete, ne bi bilo potrebe za zaštitom.

2. U ranijim tumacenjima Kur’ana uzimalo se da rijec štit oznacava planine ili brda, ali planine i brda nas ne štite od štetnog djelovanja Suncevih zraka, izuzev kada bi citav život proveli unutar njih.

3. Ajet pokazuje da su ljudi koji su spomenuti u njemu, a koji nemaju štita, ustvari, izuzetak i da ostatak svijeta ima taj štit.

4. Rijeci “nismo nacinili štit” pokazuju da je štit prirodan (Allahov), a ne ljudski. Ovo automatski eliminiše sugestiju da bi to mogle biti kuce ili nešto što je napravio covjek.

5. Ajet ukazuje na prisustvo ljudi na tom mjestu i da to mjesto ili ta zona, nije zašticena, što je u skladu sa sadašnjim znanjem, vezanim za postojanje rupa u ozonskom sloju. Opcenito, smatra se da su ozonske rupe odvajkada postojale. Stvar je poprimila iznenada dramatican tok, zbog toga što se velicina rupa povecava kao rezultat covjekovog onecišcenja Planete.